ALGORITAM  PRAZNINE

Znamo već, Dubravka Kanjski potvrdu svojih uvjerenja o nevidljivim metafizičkim poljima energije traži u likovnosti, ali i u znanosti. Svoje uvide, iskustva i spoznaje izražava u nastavcima: jednu likovnu cjelinu nadovezuje na drugu, na prethodne likovne korake nadograđuje nove, istu temu razvija na drugačiji način.

 

Podsjetimo se, sve je počelo crtežima malog formata i sudjelovanjem na V. Hrvatskom triennalu crteža Kabineta grafike HAZU i na Međunarodnom salonu minijaturne umjetnosti Rijeka minimart na kojemu je dobila pohvalu stručnog žirija. Je li od tada do danas bliže spoznaji o smislu, logici i ustrojstvu svijeta? Možda. Jasno joj je da je život nedokučiv, razumljiv samo u nekom segmentu, u nekoj maloj ljudskoj istini, u nekom tragu postojanja. Baš taj trag istražuje i razvija u krugovima materije koja joj se objavljuje kao kreativno nadahnuće.

 

Ali vratimo se sferi umjetnosti, njezinoj intuiciji, slutnjama, crtačkom i računalnom iskustvu. Njezinoj strasti stvaranja i oduševljenju kada govori o neslućenim svemirskim prostorima i energijama i kada otkrije kako će svoj minuciozni crtež na novi način povezati s računalnom tehnologijom. Od znanosti do umjetnosti odmotava se njezin tragalački put. Od starih spisa, ezoterijske škole i antičke filozofije do kvantne fizike. Od izložbe Vibracije etera do izložbe AlgoRitam praznine. Između svega toga nalaze se njezina brojna nastojanja da vizualizira skrivene dimenzije  stvarnosti nedostupne našoj uobičajenoj percepciji, ne na znanstveni, već na umjetnički način. Ne dokazivanjem činjenica, već likovnom avanturom koju pokreće intuicija.

 

Počelo je jednostavnim crtežom na papiru. Odbacujući sve suvišno, postigla je vrlo čista likovna rješenja, najčišća u crtežima s formom kruga. No, nju je zanimala dinamika, optičko kretanje, rastezanje i izobličavanje pa su se ubrzo otvorile druge mogućnosti. Digitalne animacije otkrile su joj posve novu dimenziju crteža - vibrantne efekte koji su je doveli do videoinstalacije. Samo korak dalje bio je hologram. Kad je otkrila mogućnosti animacije Proširene stvarnosti (AR – Augmented Reality), neke je crteže nadogradila. Tako su nastali multimedijalni interaktivni kolaži (crtež, 2D proširena stvarnost, zvuk)  pod nazivom Mjesto gdje se križaju dimenzije realnosti koji se promatraju pomoću androida spojenog na slusalice kako bi se mogao čuti aboridžinski didgeridoo, najstarije glazbalo na svijetu koje (navodno) oponaša prazvuke svemira. Na ove je crteže idejno nadogradila dva crteža dopunjena 3D proširenom stvarnosti. Jedan je dopunjen virtualnom bijelom rotirajućom kockom koja lebdi u (virtualnom) prostoru. Kaže autorica: Kocka je simbol materije, energije zgusnute sporom vibracijom. To je prva i najjednostavnija Platonova krutina. Tijekom gledanja proširene stvarnosti,  približavanjem androida kocka se otvara ili nestaje, udaljavanjem se ponovo pojavljuje. Drugi je crtež nadopunjen bijelom virtualnom rotirajućom kuglom, najsavršenijim geometrijskim oblikom. Gleda se androidom kao i crtež s kockom.

 

Kako se ideja dalje likovno razvijala?

 

Slaganjem crteža jednog preko drugog i digitalnom vrtnjom došla je do novog otkrića – do optički efektnih mobila. Instalacija s mobilima pod nazivom Vibracije u eteru/Eter u vibraciji (10 kružnh oblika promjera 50 cm poredanih u dva reda) složena je od dvije ploče pleksiglasa koje pokreće elektromotor. Na pločama su akrilnom bojom nacrtani točkasti geometrijski motivi. Svaki mobil ima svoj uzorak. Vrtnjom gornje ploče stvaraju se fini efekti gibanja i vibriranja. Ideju je razvijala i u mediju digitalne fotografije/grafike. Da bi dokinula iluziju stvarnosti, krajolike snimljene smartphonom digitalno je pretvarala u spinove i vibrantne sfere, ovaj put s osloncem na konkretne slike objektivne stvarnosti. Dakle, doslovnu vizualnu činjenicu razgradila je do neprepoznatljivosti da bi otkrila njezinu valnu strukturu, njezinu drugu stvarnost  te da bi posvijestila energiju koja se krije iza, koju možemo sagledati samo dokidanjem opipljive stvarnosti. Tako su nastala tri atraktivna injekt printa pod nazivom Ideogrami singulariteta. U zadnjim radovima Algoritam praznine crtala je flomasterom na prozirnim plohama pleksiglasa. Zašto pleksiglas? Zato jer prozirnost pleksiglasa ističe ideju praznine u kojoj se nešta događa. Događa se to da točkasti crtež s motivom spirale na gornjoj pleksiglasnoj ploči ulazi u prostor kao odraz sjene. Uslojavanjem prozračnih ploča i odmaknućem od zida dobiva se dojam prostornog kretanja i umnožavanja spiralnog crteža.

 

Za svoj ulazak u sferu nevidljivog Dubravka je izabrala crno-bijele, dakle, akromatske odnose. Na bijeloj podlozi događaju se crni crteži. Kad promišlja o bojama i nebojama, citira Kandinskog koji bijelo povezuje s apsolutnom tišinom, a crno s iskonskim tminama i s tamom praznog kozmičkog prostora. Kad promišlja o jezgri života u svemiru, citira Teslu: Postoji u galaksiji neka jezgra otkuda mi dobivamo svu snagu, sva nadahnuća; ona nas vječno privlači, ja osjećam njenu moć i vječnost koje ona emitira cijeloj galaksiji i time je ona u skladu. Ja nisam prodro u tajnu te jezgre, ali znam da postoji i kad mu želim pridati kakav materijalni atribut, onda mislim da je svjetlost, a kad ga pokušam dohvatiti duhovno, onda je to ljepota i samilost. Zato su njezine dimenzije realnosti određene središtem, čvrstom točkom, osi vrtnje oko koje se sve zbiva i iz koje proizlaze sve silnice, mijene i kretanja, iz kojih se otvaraju prostori jedan za drugim, s brojnim upitnicima, pretpostavkama, začudnim i zbunjujućim preobrazbama. Jaki, dinamični, savršeno organizirani crtački sklopovi nude nam sjajne optičke senzaciije, čak i treću dimenziju kada se oblikuju u holograme, mobile ili objekte.

                                                                                                                                                                                                                                                   Branka Arh