SELFIES – Boris Toman

 

 

Teško je na osnovu jednog ciklusa steći pravi uvid u likovnu produkciju nekog autora čak i onda kad su ti radovi svojom aluzivnošću i referencijalnim sklopom neupitno okrenuti specifičnim dionicama moderne umjetnosti kao što je to vidljivo u slikarstvu Dubravke Kanjski.

U stanovitom smislu njezin se rad velikim dijelom oslanja na tekovine američkog Pop-arta, ili, točnije, na warholovski sindrom ponavljanja i multiplikacije ikoničkih sadržaja. U svijetu masovne i popularne kulture multipliciranje znakova je način sugestije karakterističan za svijet reklame i potrošačku ikonografiju masovnih medija. Međutim, ono što je ovdje važno istaknuti jest činjenica da Dubravka  Kanjski ne multiplicira ikone iz svijeta popularne kulture kao što je to svojedobno činio veliki guru Pop-arta Andy Warhol, već svoj vlastiti lik uzima kao grafičku matricu koju potom, gotovo do zasićenja, utiskuje na papirnatu podlogu. U tom skoro pa sizifovskom redanju vlastita lika i naličja ne postoji ni trunke sentimentalnosti prema pragmatičnoj ikonografiji Pop-arta kao što zasigurno nema ni narcističke opsjednutosti vlastitom slikom što se u današnjoj celebrity kulturi smatra pojavom od općeg interesa, ali ima ironije koja je najbolja obrana od svake banalnosti i licemjerja.

 

Kao važan strukturalni element posebnu ulogu ima prostor, ali ne kao iluzionistička varka već kao konkretna plastička činjenica koja nastaje otvaranjem i spacijalističkim perforacijama papirnate podloge što u njezine radove unosi dodatnu komponentu ludičnosti i ironije. To možemo protumačiti i kao način napuštanja slike kao dvodimenzionalne realnosti i put prema slici kao objektu. Pritom treba spomenuti i stalne promjene kojima se autorica služi kako bi izbjegla monotoniju nizanja, kao što su primjerice, promjena boje, svjetline, pozadine, ili, postupak fragmentiranja i svođenje lika na bijelu siluetu kao zadnji korak u procesu apstrahiranja i put prema bespredmetnosti.

 

S druge strane, fraktalna logika njezinih radova otkriva nam i neke bolne točke vremena u kojem živimo, sve veći osjećaj nesigurnosti, nelagode i zdvajanja uslijed sve prisutnijeg gubitka identiteta, pojave koje su u višekanalnom sistemu globalne komunikacije jedinku stavile u potčinjeni položaj i gotovo ropski odnos prema novim tehnologijama i tehničkim inovacijama.

                                                                                                                                    Boris Toman

100 LICA JEDNOG AUTOPORTRETA – Nataša  Ivančević

 

Dubravka Kanjski zapažena je autorica koja suvereno vlada tehnikom akvarela, a iskazala se i u grafičkom izrazu. Stvaralačka znatiželja potiče ju na daljnja istraživanja i otkrivanje novih područja likovnosti. Već je u ciklusu akvarela izlaganih 2008. prisutan interes ka propitivanju egzistencijalnih tema, intimističkim prikazom vlastitog tijela. Jedan od tih radova nagrađen je drugom nagradom na 5. Hrvatskom trijenalu akvarela 2010. godine, u jakoj konkurenciji od dvjestotinjak autora.

 

Sljedeći projekt “Sto lica jednog autoportreta” naznačit ce njene nove interese u likovnosti. Konceptualno ga je osmislila kako bi zaživio pomoću angažmana publike. Promatrajući vlastiti odraz u ogledalu, publika je imala prigodu fotografirati se polaroid tehnikom, te tako postati autorom vlastita fotografskog autoportreta. Mnoštvo fotografija koje su bile dokument akcije koja je trajala u određenom vremenu, ponukali su je da se ponovo vrati svom ishodištu i usmjeri interes sa drugih na sebe.

To su premise za novi ciklus radova kojim će maksimalno eksploatirati temu autoportreta. Zanatsku portretnu fotografiju koja se koristi za identifikacijske dokumente, koristi kao predložak. Istovjetan fotografski predložak umnaža i kolažira, te tako stvara reljefne foto slike, koje unatoč primarnoj kvaliteti plošnosti medija nositelja, ostvaruju dinamičke i prostorne efekte.

Temu autoportreta razvija i u grafičkoj tehnici linoreza, te urezuje autoportret na jednoj matrici. Prikaz karakteriziraju ekspresivne značajke – jasni kontrasti, oštre i pojednostavljene konture kao i čiste plohe. Umnažanjem predloška, njegovim ponavljanjem i postavljanjem u raznim planovima na dvodimenzionalnu podlogu, nastaje igra svjetla i sjene, vibracija površine i dinamički optički efekt. Metoda multiplikacije lika koja nas podsjeća na rukopis pop arta, neočekivano je dovela do op-artističkih učinaka. Figurativni predložak sveden je na znak i uzorak, koji metodom repetitivnosti gubi reference na predmetno.

                                                                                                                          Nataša  Ivančević

KRUŽIĆ...PORTRET...GRAD - Jasna Lončarić Kereša

 

U prethodnim fazama svojeg stvaralaštva umjetnica preispituje samu srž ljudske prirode krećući od sebe kao individue i od svoje točke gledišta.Slijedi logičan nastavak svojeg razvojnog puta, okretanje od istraživanja vlastitog lika prema svojoj okolini. Konstanta u svemu tome ostaje neumorna multiplikacija određenog elementa, koja je već postala „zaštitni znak“ umjetnice. U ranijim umjetničkim ostvarenjima radi se o multipliciranju vlastitog lika, dok je u ovom  ponavljajući element krug kojim gradi sam crtež.
 
„Kružić... portret... grad“ je naslov umjetničkog projekta baziranog na portretima i videoinstalaciji animacije tih portreta. Serija se sastoji od stotinjak portreta nastalih na temelju fotografija, nastalih tokom 2015. i 2016. godine. Promatrajući obitelj, prijatelje, poznanike, sugrađane...sva ta poznata lica koja susreće na svakodnevnoj bazi, okuplja ih na jednom mjesto, povodeći se idejom da smo svi  mi u svojoj suštini i isti i različiti. Različite crte lica, karakteri, zanimanja, bez obzira na svu svoju različitost 
i individualnost dio smo iste zajednice. Kao i u stvarnosti, i ovdje u ovom umjetničkom ciklusu sva ta lica egzistiraju unutar jednog zajedničkog prostora, unutar galerijskog prostora.
 
 Bio on an face, profil, poluprofil,  portret je uz autoportret najteža slikarska disciplina. Riječ portret dolazi od latinske riječi protrahere što znači iznijeti na vidjelo, stoga biti dobar portretist znači ujedno biti i dobar psiholog. Ovi portreti nisu ni hladni ni bezosjećajni, dapače iz nekih osobito isijavaju emocije i očito je umjetničino poznavanje modela. Zahvaljujući ovladavanju tehnikom postignuta je karakterizacija likova, naglašena individualnost i  ostvarena laka prepoznatljivost likova. Neki portreti naglašeni su kontrastom sjene i svjetla te tako ostvaruju privid volumena, dok su drugi  plošniji, izazovniji u umjetničkom pogledu.
Kao sredstvo likovnog izražavanja odabrala je monokromatski crtež tušom/tintanom olovkom. Osnovni  slikarski element kojim gradi sliku je krug, multipliciran u različitim veličinama i međusobnim odnosima, nekad ispunjen crnom bojom, nekad ostavljen neobojen. Zašto krug?Platonova teorija oblika definira krug kao težnju prirode da dosegne idealan oblik. Čitav mikro i makrokozmos sastoji se od krugova, od subatomskih čestica do nebeskih tijela.
 
Odnos između pojedinca i društva vječna je i neiscrpna tema, interpretirana na različite načine i gledan iz raznih perspektiva. Čovjek je po svojoj prirodi jedinstvena slobodna biološka jedinka, a istovremeno i društveno biće. Umjetnica inspirirana tom dvojakošću te samom idejom grada kao zajednice građana, osviještava značenje pojedinca unutar kolektiva, istodobno naglašavajući i narušavajući njegovu individualnost i posebnost. 

                                                                            Jasna Lončarić Kereša, povjesničarka umjetnosti

DU-MA-ST  - Nataša Ivančević

 

 

Dugogodišnje istraživanje tehnike akvarela Dubravke Kanjski očituje se u nastanku različitih tematskih cjelina i iznimno suverenom vladanju tom zahtjevnom slikarskom tehnikom. Dematerijalizacija prikaza, rekompozicija motiva, upotreba kolaža, poigravanje I gradacija akvarelnom bojom, transformacije od goemetrijskog do gestualnog, samo su neki od rezultata toga rada. Gotovo da joj je jednako važan proces nastanka, postupci koje provodi, a koji prethode završnom djelu, kao i finalni rezultat.

 

Radovi koje predstavlja na ovoj izložbi, ciklus je koji je nastao simbiotičkom upotrebom likovne tehnike i vlastitog tijela. Vlastito ili tuđe tijelo kao predmet interesa ali i eksploatacije prilikom nastanka umjetničkog djela, koristi se u umjetnosti kasnog modernizma pa do današnjeg dana (body art). Kod Dubravke je ono povezano s ritualom koji je samo njoj poznat.

Time otvara teme egzistencijalne i intimističke prirode, kako o vlastitom tijelu, tako i ženskoj seksualnosti uopće. Otiskivanje znaka međunožja koji ostavlja amorfni trag akvarela na podlozi papira, ne odvija se pred očima drugih, vec je dio procesa skrivenog od očiju javnosti.

Najčesće je, bez njenog objašnjenja, otežana čitljivost postupka koji je prethodio nastanku djela. Oslobođeno žensko, disciplinira završnim postavom, kojim amorfne tragove – otiske, slaže u pravilnim rasterima na podlogu papira.

 

                                                                                               Nataša  Ivančević

POMACI, TIŠINE… - Branka Arh

 

 

Dubravka Kanjski odlučila je sabrati i prikazati reference svog do sada prijeđenog kreativnog puta. Već je na početku označila područje svojih interesa koji se i danas očituju na tragu istraživanja, kombiniranja i eksperimentiranja. Taj ju je put doveo i do 2. Hrvatskog triennala akvarela (Slavonski Brod, Zagreb, Karlovac).

Njeni najnoviji radovi nose naziv “ Pomaci, tišine…” (prema zbirci pjesama Andiane Škunca). Inspiracija joj je literarna, intimistička, zahvaća unutarnje prostore, dojmove koji su se u stvaralačkom procesu kretali u pomacima, nepredvidivim prostorima tišina, nedoumica, upitnika. Ideja se razvijala ovim slijedom: akvarelne otiske vlastitog tijela posložiti u pravilna geometrijska polja te markirati njihovo kretanje rasterima praznog prostora; zatim varijacijama na istu temu dodati druge dvije teme, kolažne nadopise (biblijske citate) u trokutastoj formi i oštre obrubne ili dijagonalne intervencije – izrezane i ljepljene komadiće obojenog papira koji razvijaju vlastiti prostor i ritam;  dalje će se ideja ostvarivati bez nadopisa, ali su kolažirani dodaci naglašeniji, agresivniji, smjelije i oštrije zahvaćaju, dijele i režu središnji ekspresivni prostor slike.

Kanjska najprije akvarelnim otiscima koji se iskazuju kao amorfne mrlje, naznači svoju lirsku prirodu, potom strogim geometrijskim isječcima nastoji pomiriti dva stilska predloška: uravnotežiti suprotnosti, usuglasiti međuodnose svih silnica, izbalansirati dijalog između prozračnih razljeva i strogih hladnih rezova. Tamo gdje je lirsko, rasprostiru se boja i svjetlo, vibrantni pomaci i zračnost, neposrednost, toplina i mekoća. Tamo gdje je promišljeno, prevladava tamno, zgusnuto, oštro, odnos čiste mjere. Tim dualističkim pristupom, povezivanjem i prožimanjem neposrednog subjektivnog i strogog racionalnog očitovanja te snažnom potrebom za gradbom slike i ostavljanjem tragova, ona iznalazi nova viđenja I zanimljive mogućnosti kombiniranja. Treba istaknuti njen smisao za red i ravnovjesni poredak u kompozicijskim kadrovima.

Nepretenciozna, domišljata i inventivna, sve je sigurnija u ostvarivanju svojih kreativnih zamisli. Zasigurno će znati, uz neminovna preispitivanja, usmjeriti svoje buduće korake i odrediti svoje stvaralačke smjernice.

 

                                                                                                                  Branka Arh

REKOMPOZICIJE -  Branka Arh

 

Kada se 2003.godine Dubravka Kanjski predstavila cjelinom Pomaci, tišine, akvarelnim otiscima vlastitog tijela i kolažnim nadopisima, bilo je očito da svoje stvaralačke impulse usmjerava prema mogućnostima otiskivanja na podlogu te da je zanimaju tek one vizualne činjenice koje joj mogu poslužiti za konstrukciju slike, za propitivanje prostone organizacije slike, za odnose proporcija i mogućnosti pomaka svih fragmenata.

Njezina nova cjelina proizlazi iz prethodnih po postupcima fragmentiranja i apliciranja na podlogu, ali su vidljivi i neki iskoraci u komponiranju i rekomponiranju stvarnosti, ne samo u zamjeni motiva.

Nastavlja razvijati svoju ideju apliciranja na neutralnu bijelu podlogu, ovaj puta grafičkih otisaka naglašavajući, prije svega, mjeru odnosa. Svom je dosadašnjem interesu dodala strukturu kamenog zida i elemente primorske arhitekture (vrata, prozori, prolazi). Ne mijenja realnost, samo je interpretira na svoj način: geometrizmom i reduciranjem.

Grafičke otiske nastale tehnikom kolografije slaže u nove kompozicije pozorno promišljajući njihovo kretanje u vodoravnom slijedu, prateći odnose bijelih praznina i strukturiranih polja koja diktiraju ritam kamenih zdanja. Na tom tragu nastaju odrazi stvarnosti kao informacija i kao vizija koja se temelji na slobodnoj kreativnoj interpretaciji. Promišlja, ali zadržava neposrednost. U promišljenosti prevladava ideja, u neposrednosti impuls igre koja se iskazuje u izrezivanju gotovih predložaka, ljepljenju na podlogu papira, rekomponiranju, stvaranju novih odnosa i simuliranju nove pojavnosti. Najzanimljivije joj je stvoriti napetost u komunikaciji među oblicima, izvući opipljivu teksturu i dubinu ureza. Pažljivim otiskivanjem zatim pomnim slaganjem arhitektonskih uzoraka koje nudi grafički zapis, odmjerava prostorne odnose, prevodi u medij slike i novo i drugačije iskustvo.

Kompozicija je kadrirana, rubovi kadra umekšani zaobljenoscu, podloga je mjesto propitivanja različitih odnosa. Riječ je o odmjerenom i jasnom slaganju fragmenata, krajnje pojednostavljenom, bez opisivanja i detaljiziranja, tek nekoliko kadrova u kompoziciji i nekoliko pomaka u horizontali. Tom se kretanju podređuju svi ostali odnosi: boja, linija, tekstura i proporcija. Lako iščitavamo proces  gradjenja kompozicije s tendencijom discipliniranog širenja, to je ono sto nju naročito zanima – postupak rekonstruiranja slike koji doziva dojam igre. Voli raditi na papiru, aplicirati, naglašavati sam proces nastajanja slike: prijenos motiva na dvije grafičke ploče, otiskivanje u dvije boje (najčešće crveno-crne i crveno-plave u kontrastnom suodnosu), rezanje, slaganje u nove cvrste forme. Svojom intervencijom izrezivanja i zaobljavanja rubova te urednom organizacijom fragmenata (lijevo-desno, dolje-gore) svakako računa na kontrolirano kretanje i na metriku zadanog ritma. Koncepcija dijeljenja i dodavanja odražava promjene ritma zavisno o veličini i obliku strukturalnih jedinica. Svaki detalj može egzistirati i samostalno.

Boja nije evokativna, naglašava tek plošnu prirodu slike. Oslanja se na suženi kolorit sivih, crvenih, zelenih i modrih otisaka, na njihove odmjerene suodnose, linearnost i čvrstoću. Stvaralački zaigrana, neopterećena da pod svaku cijenu slijedi suvremene izričaje, očituje svoju sklonost grafizmu, čvrstoći forme, redukciji i redu.

 

                                                                                                            Branka  Arh

 

 

Iz svake slike Dubravke Kanjski izbija snažna motivacija, vitalnost i životni pozitivizam. Nemirnog duha, uvijek istražuje, neprestalno uči, eksperimentira vlastitim likovnim spoznajama što je dovelo do nedvojbenih pomaka u njenom slikarstvu.

                                  Doris Šimičević,prof

Osvježavajući, inovativni pristup grafici! Prije svega u smislu rezanja i kolažiranja grafičkih otisaka (rekomponiranja slike) a zatim i kreativne igre boje na matrici (ponekad dvostruko provučenoj kroz grafičku prešu) što je rezultiralo bogatstvom kolorita, nenapadnim, složenim bojama i tonovima.

               

                                           Darija Stipanić

 

 

 

GRAFIKE  DUBRAVKE  KANJSKI

 

 

Dubravka se igra svojim matricama poput razigranog djeteta puzzlama. Varira ih neprestalno, unoseći u rad novi ritam i dinamiku te na taj način kreira uvijek nove zapise. 

Slijedeći svoju unutrašnju logiku ona stvara uravnotežene kompozicije nastale spajanjem naizgled različitih dijelova koji u sebi nose vlastitu teksturu i svoj znak. Negdje na granici figuracije i apstrakcije gledatelju nudi svoju stvarnost, svoj svijet ikonografije. Svijet iznutra a ne onaj izvana. Svoje stvaralaštvo neprestalno obogaćuje u želji da slijedi svoj put.

Tražeći svoj svijet i samu sebe ona zaviruje kroz ključaonicu otkrivajući nove prostore s one strane zatvorenih vrata…

 

                                      Goranka Supin                                                                

Kao i u svemu Dubravka pristupa grafici na svoj osobit način. Majstor škara i ljepila smjelo gospodari kompozicijom, ravnotežom, ritmom, propitkujući aplikacijom traži nerv koji povezuje stvaraoca i promatrača. Fascinira ležernošću kombinacija u smislu redefiniranja i nespojivih ploha. Uporaba teksture u gradnji grafičnosti izuzetno je pozitivno usmjerena na doživljaj koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim, a kolorit (colorizam) povezuje cijeli ciklus izvana i iznutra.

U nekim situacijama hladno, racionalno izabire i odvaja različite kvalitete ploha, nameće teksturu, ritmizira crtež (prazno-puno) a sve u svrhu konačnog rješenja praznine papira (prostora) što je samo naizgled suhi promišljaj, prije bi rekao čista emocija.

                                      Stanislav Ninić

ZADATA  SLOBODA - Goran Ježić

 

 

 

Nova slikovna pustolovina Dubravke Kanjski privid je nesputane igre kolaža i grafike.Privid nesputanosti stoga što autorica sama sebi zadaje okvire i pravila da bi ih onda spretno i sretno, bez pardona, rušila.To je čaranje kojim se vješto opsjenjuju motritelji.

Tri su cjeline ove izložbe.Prvu uvjetno  možemo nazvati ključaonica koja se zgodimice pretvara u školjku ili meduzu.Slijede portreti a treća je cjelina nešto što bismo mogli nazvati apstraktnim stilskim vježbama.

Apstraktne vježbe pokazuju autoričinu kolorističku i grafičku zaigranost u kojoj uobrazilja zrači bezbrižnom nesputanošću djeteta i pustolovinu u svijet nepoznatog. Druge dvije cjeline nešto su prizemljenije i nalaze se s ove strane neba. Portreti nepoznatih androginih likova teže više duhovnom no materijalnom savršenstvu, sjedinjavanju vanjskog i unutarnjeg.

Najzanimljiviji dio ove zadate slobode , čini, po mišljenju autora ovih redaka - ključaonica. Simbol otvaranja i zatvaranja, svezivanja i razvezivanja, ključaonica je predmet znatiželje i , zašto ne, voajerizma. Ključaonica se sporadično otapa i postaje čas školjkom, čas meduzom  povećavajući našu znatiželju.Jesmo li pri tom u potrazi za biserom, priskonom vodene posteljice, padom i iskupljenjem, afrodizjački vještim ženskim, kapljom rose koju čuvaju zmajevi morskih dubina ili pak znanjem srca   -   autorica nam ostavlja na volju.

 I -  bez brige! Jedna od triju Gorgona neće nas okameniti.

Dubravka Kanjski poziva nas u svijet svojih tajanstvenih odaja. Ne slučajno prevladavaju varijacije crvene, zelene i plave boje ; vatra, voda, zrak, zapad, istok, sjever. Potrebno je imati ključ. Biti upućen.

Stilizirani hrvatski pleter, natruhe Teutinih podanika i Bizanta ,kolografičko je iščitavanje povijesti. Kao i u ranijim izložbama pustolovina je važnija od cilja.

Kavafijevski rečeno: “... Kad kreneš na put za Itaku, zaželi da dug to bude put, pothvata pun, opasnosti i saznanja, zaželi da dug to bude put svitanja ljetnih pun u koja ćeš  - kolike li radosti - ulaziti u luke prvi put viđene; uzmi svakovrsnih razbludnih mirisa, pođi u mnoge gradove, da učiš i poučiš kod mudraca njinih i ne žuri na tom putu, bolje neka mnogo godina potraje,a ako se siromašan vratiš znaj prevarila te nije;  mudar kakvim si postao i s tolikim iskustvom shvatit ćeš već što Itake znače”.

Stoga na putu Dubravke Kanjski toliko pustolovine, različitosti i divlje mašte.

          I - čaranja iznad slikarskog kotla.

 

                                                                                                          Goran Ježić

SJENOVITE  ŠETNICE  BOJE - Tomislav Kovačević

 

   Nama koji nikakvim privilegijem nego više usudom obitavamo u predjelima kulture, zalomilo se posljednjih godina nekoliko hvale vrijednih događaja i u području slikarstva.Tu nam žudnju s vremena na vrijeme zadovolje i nepoznati i nepriznati neimari, koji po izložbi rijetko dobivaju pljesak… Vjerujte, nisam iskazao pesimizam; ja sam samo otklonio olaki optimizam.

Za bavljenje slikarstvom treba imati strpljenja.Njemu nedostaju riječi; ono je, ipak, nepodnošljivo brbljavo, jer oblici tišine, kao i oblici krika, nisu – srećom- uvijek tišini ili kriku nalik…

Govoriti o tuđem djelu znači – naći se u tuđem dvorištu. Znači, po svoj prilici, i kolidirati se. No, meni kao priučenom povjesničaru umjetnosti slikari ne uzimaju za zlo poneki nesklad između njihovog i mojeg gledišta.To mi je benevolentno dozvolila i slikarica Dubravka Kanjski.

U jednoj fazi svoga bavljenja slikarstvom, počela je slikarica D. Kanjski misliti drugačije od onoga što je zapisano na dnu šalice kave ili u nepouzdanim zvijezdama. Znate, u slikarstvu nema neke naročite mistifikacije; kad se platno napuni bojama, oblicima, doživljajima ili maštom, dobiva se slika.To je cijela priča. Ali, kako će ta priča biti ispričana, ovisi o naratoru- slikaru...

Poznato je da u slikarstvu stvarnost ne smije dugo trajati - nešto u njoj stalno mora odvraćati pažnju. I ova je slikarica odlučila ispasti iz uobičajenih pravaca interpretiranja ljudskog tijela.Odlučila je svoju pažnju i paletu pokloniti ljudskoj glavi. I to glavi očišćenoj od prekomjernih dijelova. Analizirajući predložak, otklonila je sve ono što je moglo biti podloženo čišćenju a da se ne dira ono bitno – oblik. I, ostade samo elementarni oris glave, “okićen” naznakama nosa i ušiju, te sa istaknutim prozorima duše – očima. Glava je ovdje antropomorfno zgusnuće umjetničinog iskustva. Boje su druga priča! Sve što se na ovim slikama naslućuje ili je na njima naglašeno, sav taj prostor trpkih, doživljenih situacija, pokrenutih čuvstva i emotivnih stanja, obliven je bojom! Bez nje bismo teško dalje, jer je taj reducirani prostor slike podvojan, varljiv, zgusnut, a boje nas sučeljavaju s događanjima koje slikarica smatra važnima (Ispostavi se, na kraju, da su one uistinu i nama važne!), tako da nitko poslije sučeljavanja s ovim slikama ne može tek tako, bezbrižno, slegnuti ramenima i smatrati se izvan, smatrati se izdvojenim.

Ulaskom u njezine slike ulazimo u jedan paralelni, irealni, fiktivni, novostvoreni, ranjivi svijet koji u ovom zgužvanom svemiru dodiruje i rubove naših iskustava. A to su bolna i tragična, ali su istovremeno i putovanje u bolje i osmišljenije postojanje u vremenu. Njezine su nam, pažljivo izabrane i apotekarski precizno dozirane, boje ulaznica u začarano ogledalo prepuno zamki u kojem se zbivaju radnje i zgušnjavaju oblici, one su mjesto u kojem  otkrivamo starinski užitak sudjelovanja u svojevrsnoj uroti izbjegavanja općih mjesta; taj nam se najfiniji neponovljivi sklop rastvara k čaroliji razumijevanja neizrecivog, postavši nam istovremeno i čvrsto uporište za nesigurno sjećanje.

… Kada nam jednom bude teško, ili nas možda bude strah, njezine će nam slike pokazati skriven ulaz u san, maštu, u nadu… A zašto ne:  i u čistu, nezagađenu stvarnost…

 

                                                                                                 Tomislav Kovačević