Dubravka Kanjski
tintana olovka na papiru/ink on paper, 2015.
ALGORITAM PRAZNINE - Branka Arh (2022.)
Znamo već, Dubravka Kanjski potvrdu svojih uvjerenja o nevidljivim metafizičkim poljima energije traži u likovnosti, ali i u znanosti. Svoje uvide, iskustva i spoznaje izražava u nastavcima: jednu likovnu cjelinu nadovezuje na drugu, na prethodne likovne korake nadograđuje nove, istu temu razvija na drugačiji način.
Podsjetimo se, sve je počelo crtežima malog formata i sudjelovanjem na V. Hrvatskom triennalu crteža Kabineta grafike HAZU i na Međunarodnom salonu minijaturne umjetnosti Rijeka minimart na kojemu je dobila pohvalu stručnog žirija. Je li od tada do danas bliže spoznaji o smislu, logici i ustrojstvu svijeta? Možda. Jasno joj je da je život nedokučiv, razumljiv samo u nekom segmentu, u nekoj maloj ljudskoj istini, u nekom tragu postojanja. Baš taj trag istražuje i razvija u krugovima materije koja joj se objavljuje kao kreativno nadahnuće.
Ali vratimo se sferi umjetnosti, njezinoj intuiciji, slutnjama, crtačkom i računalnom iskustvu. Njezinoj strasti stvaranja i oduševljenju kada govori o neslućenim svemirskim prostorima i energijama i kada otkrije kako će svoj minuciozni crtež na novi način povezati s računalnom tehnologijom. Od znanosti do umjetnosti odmotava se njezin tragalački put. Od starih spisa, ezoterijske škole i antičke filozofije do kvantne fizike. Od izložbe Vibracije etera do izložbe AlgoRitam praznine. Između svega toga nalaze se njezina brojna nastojanja da vizualizira skrivene dimenzije stvarnosti nedostupne našoj uobičajenoj percepciji, ne na znanstveni, već na umjetnički način. Ne dokazivanjem činjenica, već likovnom avanturom koju pokreće intuicija.
Počelo je jednostavnim crtežom na papiru. Odbacujući sve suvišno, postigla je vrlo čista likovna rješenja, najčišća u crtežima s formom kruga. No, nju je zanimala dinamika, optičko kretanje, rastezanje i izobličavanje pa su se ubrzo otvorile druge mogućnosti. Digitalne animacije otkrile su joj posve novu dimenziju crteža - vibrantne efekte koji su je doveli do videoinstalacije. Samo korak dalje bio je hologram. Kad je otkrila mogućnosti animacije Proširene stvarnosti (AR – Augmented Reality), neke je crteže nadogradila. Tako su nastali multimedijalni interaktivni kolaži (crtež, 2D proširena stvarnost, zvuk) pod nazivom Mjesto gdje se križaju dimenzije realnosti koji se promatraju pomoću androida spojenog na slusalice kako bi se mogao čuti aboridžinski didgeridoo, najstarije glazbalo na svijetu koje (navodno) oponaša prazvuke svemira. Na ove je crteže idejno nadogradila dva crteža dopunjena 3D proširenom stvarnosti. Jedan je dopunjen virtualnom bijelom rotirajućom kockom koja lebdi u (virtualnom) prostoru. Kaže autorica: Kocka je simbol materije, energije zgusnute sporom vibracijom. To je prva i najjednostavnija Platonova krutina. Tijekom gledanja proširene stvarnosti, približavanjem androida kocka se otvara ili nestaje, udaljavanjem se ponovo pojavljuje. Drugi je crtež nadopunjen bijelom virtualnom rotirajućom kuglom, najsavršenijim geometrijskim oblikom. Gleda se androidom kao i crtež s kockom.
Kako se ideja dalje likovno razvijala?
Slaganjem crteža jednog preko drugog i digitalnom vrtnjom došla je do novog otkrića – do optički efektnih mobila. Instalacija s mobilima pod nazivom Vibracije u eteru/Eter u vibraciji (10 kružnh oblika promjera 50 cm poredanih u dva reda) složena je od dvije ploče pleksiglasa koje pokreće elektromotor. Na pločama su akrilnom bojom nacrtani točkasti geometrijski motivi. Svaki mobil ima svoj uzorak. Vrtnjom gornje ploče stvaraju se fini efekti gibanja i vibriranja. Ideju je razvijala i u mediju digitalne fotografije/grafike. Da bi dokinula iluziju stvarnosti, krajolike snimljene smartphonom digitalno je pretvarala u spinove i vibrantne sfere, ovaj put s osloncem na konkretne slike objektivne stvarnosti. Dakle, doslovnu vizualnu činjenicu razgradila je do neprepoznatljivosti da bi otkrila njezinu valnu strukturu, njezinu drugu stvarnost te da bi posvijestila energiju koja se krije iza, koju možemo sagledati samo dokidanjem opipljive stvarnosti. Tako su nastala tri atraktivna injekt printa pod nazivom Ideogrami singulariteta. U zadnjim radovima Algoritam praznine crtala je flomasterom na prozirnim plohama pleksiglasa. Zašto pleksiglas? Zato jer prozirnost pleksiglasa ističe ideju praznine u kojoj se nešta događa. Događa se to da točkasti crtež s motivom spirale na gornjoj pleksiglasnoj ploči ulazi u prostor kao odraz sjene. Uslojavanjem prozračnih ploča i odmaknućem od zida dobiva se dojam prostornog kretanja i umnožavanja spiralnog crteža.
Za svoj ulazak u sferu nevidljivog Dubravka je izabrala crno-bijele, dakle, akromatske odnose. Na bijeloj podlozi događaju se crni crteži. Kad promišlja o bojama i nebojama, citira Kandinskog koji bijelo povezuje s apsolutnom tišinom, a crno s iskonskim tminama i s tamom praznog kozmičkog prostora. Kad promišlja o jezgri života u svemiru, citira Teslu: Postoji u galaksiji neka jezgra otkuda mi dobivamo svu snagu, sva nadahnuća; ona nas vječno privlači, ja osjećam njenu moć i vječnost koje ona emitira cijeloj galaksiji i time je ona u skladu. Ja nisam prodro u tajnu te jezgre, ali znam da postoji i kad mu želim pridati kakav materijalni atribut, onda mislim da je svjetlost, a kad ga pokušam dohvatiti duhovno, onda je to ljepota i samilost. Zato su njezine dimenzije realnosti određene središtem, čvrstom točkom, osi vrtnje oko koje se sve zbiva i iz koje proizlaze sve silnice, mijene i kretanja, iz kojih se otvaraju prostori jedan za drugim, s brojnim upitnicima, pretpostavkama, začudnim i zbunjujućim preobrazbama. Jaki, dinamični, savršeno organizirani crtački sklopovi nude nam sjajne optičke senzaciije, čak i treću dimenziju kada se oblikuju u holograme, mobile ili objekte.
SKRIVENO TKIVO (S)TVARNOSTI - Ervin Dubrović (2020.)
Geometrijska umjetnost oduvijek privlači naročitu pažnju i ujedno - zbunjuje!
Postoji uvjerenje da je prvi čovjek svoje postojanje obilježio jasnim tragom, učinio vidljivim i trajnim svoju prisutnost. No pritom postoji dvojba oko temeljnog pitanja - je li otisak dlana u pećini prvenstveno simbol njegova postojanja, ključni znak kojemu je zamisao bitnija od materijalnih svojstava, ili ga ponajprije treba doživljavati kao materijaliziranu, naturalističku sliku stvarne ruke u tehnici čađi na stijeni pećine?
To ključno pitanje ishodište je dva posve suprotna pristupa svijetu. U toj se podijeli idealisti i materijalisti jedni s drugima neće nikad složiti! Jedni misle da ideje prethode stvaranju svijeta, drugi kažu da je čovjekovo postojanje preduvjet razvoja ideja. No može li se jedno ipak spojiti s drugim, je li potrebno ustrajati na čistoći i na nepomirljivosti jednoga i drugoga?
Upravo Dubravka Kanjski tumači vlastito ishodište pomalo razbarušeno, izmičući se školskim definicijama. Ona se ne priklanja dosljedno jednoj strani i ne odbacuje drugu. Raspon poticaja joj je vrlo širok, a korištenje izražajnih mogućnosti raznovrsno.
U obrazloženju svojega rada poziva se na kvantnu fiziku te uzore svojim krugovima i spiralama vidi i u atomima i – galaksijama, dakle u najsitnijim i nedjeljivim česticama kao i u najširim svemirskim prostranstvima. No geometrija joj je ujedno i „sveta“, dakle izvan područja fizike i znanosti. Bitan joj je pojam i energija, opet kao svojevrsno počelo, ono iz čega proizlazi materijalno, vibrantno, životno…
No da smo na području umjetnosti, a ne primarno na području znanosti, religije i onostranog, podsjeća nas svojim pozivanjem na sinkronicitet različitih poticaja, kao i na slutnje, osjećaje, iskustvo i na likovnost kao – avanturu. Vibracije etera, kako je nazvala svoj ciklus, daju naslutiti da joj je svijet i vibrantan i eteričan i da joj vizualni naturalizam, predstavljanje golim okom vidljivoga „svijeta oko nas“ nipošto nije u prvom planu. Ona svoje raznovrsne zamisli bešumno i bešavno spaja koristeći se minucioznom izražajnošću prethodnih naraštaja i računalnom tehnologijom današnjega vremena. Ako se konkretnije usmjerimo na njezin najnoviji ciklus što ga razvija posljednje dvije godine, možemo ustvrditi da zapravo polazi od širokog iskustva umjetničkih koncepcija dvadesetog i dvadeset i prvoga stoljeća, od geometrijske apstrakcije i konstruktivizma, do op-arta, kinetičke umjetnosti, novih tendencija i računalne umjetnosti.
No Dubravka Kanjski svojemu radu pristupa čvrstim uvjerenjem i sposobnošću da, koristeći se osobitostima svih razdoblja moderne i postmoderne umjetnosti, razvija naročitu vizualnost. Posljednje dvije godine njezin ciklus buja od minucioznih crteža koji se razviju sustavnim nizanjem čestica i silnica oko nevidljive, ali čvrste jezgre, do sve složenijih kompozicija u kojima se vrtnja kružnog toka odvija vlastitom nužnošću.
Za njezine je radove teško reći dokad ih treba zvati crtežima, a kada ih treba početi zvati slikama i objektima. Često ih više doživljavamo kao crteže i zbog njihova dosljedna grafizma, zato što su crno-bijeli, samo ponekad crno-sivo-bijeli, a nikad obojani. Je li to još dodatni znak apstrahiranja od okolnog šarenog i trivijalnog svijeta?
U svakom slučaju elementi njezine likovnosti i bez boje dovoljno su jaki - umjesto statičkim zaokruženim i u tom smislu savršenim i završenim nizovima uvijek radi čvrsto organizirane dinamičke sklopove koji iz crteža prerastaju u programiran proces, postaju fotografije i optičke atrakcije. Iz plohe se izdižu u treću dimenziju, prerastaju u reljefe, holograme, u opipljive kinetičke objekte i mobile, u kompjuterski složene priče s novim impulsom i novim vitalizmom.
Dubravka Kanjski svojim pristupom, oduševljenjem i strašću kojom stvara vibranto-eterične kompozicije širi uvjerenje o iznimno opipljivoj stvarnosti toga svijeta, koji se prostire neslućenim prostornim širinama i vremenskim rasponima.
VIBRACIJE ETERA - Branka Arh (2019.)
Thinking visualy about higher dimensions
Svijet energija koji ne možemo dohvatiti osjetilima, uvukao se u prostor likovnog izričaja Dubravke Kanjski. Evo, o čemu je riječ: o skrivenim dimenzijama stvarnosti o kojima govore mnogi stari spisi, ezoterijske škole, antička filozofija pa i suvremena znanost (kimatika, kvantna fizika), o ogromnom polju energije zvanom eter koji je najčešće definiran kao nevidljiva nematerijalna supstanca, kao promjenjiv metafizički prostor koji se kontinuirano kreće, uvrće, vibrira i fluktuira. Nevidljiv i nematerijalan, ali stvaran.
U tu je nevidljivu i nematerijalnu stvarnost svim svojim bićem uronila Dubravka Kanjski. Ideju, ishodište i inspiraciju pojašnjava ovako: Iako se zapravo radi o premisama iz kvantne fizike, do tih sam spoznaja došla posve intuitivno - kroz snove, vizije i meditaciju. Nisam znala o čemu se radi, ali sam osjetila da je to nešto važno. Racionalna spoznaja došla je kasnije. Počela sam tragati za pojašnjenjem. Sva moja dotadašnja mozaično razbacana znanja, spoznaje, slutnje, osjećaji, iskustva... počela su se slagati u smislenu cjelinu. Daleko veću, nego sam mogla pretpostaviti. I jednostavno više nisam mogla odustati.
Riječ je, dakle, o prožimanju znanosti i umjetnosti. O njezinoj zaokupljenosti valnom optikom fluida i njezinom crtačkom propitivanju vibracija tog fluida, geometrije, različitosti valnih mustra i njihovih distorzija. Polazi od činjenica da u prirodi nema uglova, da je u prirodi sve meko i valovito, da su krug i kugla najsavršeniji oblici koji se ponavljaju i na mikro i na makro planu, da spinove i spirale nalazimo od čakri do galaksija, da smo dio velikog energetsko-informacijskog polja, da je materija samo energija zgusnuta sporom vibracijom... Ali kako sve to vizualizirati i ispričati na autentičan, uvjerljiv, razumljiv i likovno zanimljiv način? Sferni oblici nametnuli su joj se sami.
Crtajući spinove, imala je na umu nove mogućnosti tehnologije. Došla je na ideju da bi bilo dobro zavrtjeti ih, pokrenuti u prostoru kompjutorskom animacijom. Otkrila je da se animacijom najjednostavnijih oblika, virtualnim slaganjem jednoga na drugi i animiranjem različitim brzinama postižu impresivni vizualni efekti vibriranja. A baš je to predmet njezina zanimanja – osmisliti likovni koncept koji će, na podlozi optike i tehnologije povezati svjetlo, energiju i zvuk. Rezultat takvoga njezinog razmišljanja je ambijentalna video-instalacija koja na izložbi korespondira s crtežima. Animacijom crteža najjednostavnijih forma, njihovim preklapanjem, dobila je zanimljive efekte gibanja i vibriranja - u posve zamračenoj prostoriji crteži dobivaju privid vibrirajuće sfere. Situacije ne možemo jasno sagledati, ali vidimo kako točke iz virtualnog prostora ubrzano iskaču u stvarni prostor ostvarajući vibracije, dinamiku ritmova i fluktuacija s povremenim interferencijama i sukobima. Iako zapravo sve ostaje zatočeno u kadru videa. Projekcija je praćena zvukom koji se uključuje ulaskom posjetitelja u prostoriju (na foto-ćeliju). Važan joj je zvuk (vede govore o prazvuku). Da bi dobila originalnu, prastaru, meditativnu, šamansku, samoponavljajuću zvučnu podlogu, autorica je izabrala aboridžinski didgeridoo (najstarije glazbalo na svijetu).
Multimedijalno eksperimentiranje i usuglašavanje nije tu stalo. Ideja piramidalnog holograma u koji će projicirati jednu od svojih animacija kao efekt slike u ničemu, nametnula se kao izazov. Ne zbog efekata, već zbog spoznaje da se tako proširuje njezina priča o vibracijama nevidljivih energija, o praznini koja nije praznina, o valnoj strukturi materije. Prednost je holograma što omogućava gledatelju da, obilazeći piramidalnu formu staklenog postolja, gleda projekciju sa svih strana (3D).
Izložba uključuje tri segmenta (crteže, video-instalaciju i hologram), ali se iščitava i doživljava kao cjelina. Za crteže iz ciklusa Vibracije etera autorica je dobila pohvalu stručnog žirija u kategoriji crteža na međunarodnom likovnom natječaju Rijeka mini art 2018. S radovima iz istog ciklusa predstavila se i na 5. hrvatskom trijenalu crteža Kabineta grafike HAZU 2018. u kategoriji izabranih autora. Ovi uspjesi ohrabrili su je u njezinom promišljanju svijeta energija i ustrajavanju na izričaju u mediju vizualnih umjetnosti (s osloncem na premise op-arta i Vasarelyjeve optičke iluzije).
Pratimo ideju, od konkretnog crteža do virtualnih situacija u kojima crtež postaje tek polazna matrica koju je ona zavrtjela u prostor ostvarivši medij video-instalacije i holograma. Koliko znanosti i tehnologije, toliko mašte. Nisu joj važni efekti zbog efekata, već činjenica da joj ovi mediji omogućuju priču o vibracijama nevidljivih energija (od kojih smo, vjeruje, i sami satkani).
Ovim projektom, u dubljem smislu, želim potaknuti posjetitelje da, osvještavajući fluidnu energetsku pozadinu svega što postoji, razotkriju privid različitosti, prihvate promjenu kao jedinu konstantu i prepoznaju u sebi primordijalni osjećaj univerzalnog jedinstva (D. Kanjski).
Važno joj je, dakle, s likovnom publikom podijeliti svoje misli, preokupacije, inspiracije i saznanja o svijetu, životu i umjetnosti.
BEZVREMENOST VREMENA – Borislav Božić (2022.)
Odavno su prošla vremena u kojima se fotografija poimala kroz skupi i u fizičkom smislu veliki fotoaparat ili stiskanje gumba u pravom, tj. odlučujućem trenutku kako bi rekao Bresson, fotografska legenda dvadesetog stoljeća. U malo kojem je ljudskom području stvaranja tehnologija doprinijela kreativnim procesima kao što je to učinila u fotografiji. Nekada smo itekako bili ograničeni i brojem snimaka na našem filmu i novcem koji smo mogli odvojiti za fotografiranje, a danas takvih problema nemamo. Tehnologija nam omogućava da možemo raditi beskonačan broj snimaka bez ikakvoga troška. To je kod dijela autora proizvelo ideju i razmišljanje koliko je tko danas napravio snimaka, priče idu od nekoliko stotina do nekoliko tisuća, te tu leži zavodljivost i zamka ovih savršenih digitalnih fotografskih tehnika. Zavodljivost je u tome što se autori bave brojem, a ne smislom i kreativnim statusom fotografske slike.
A što znači baviti se kreativnim procesima slike, odnosno fotografije na najelementarniji način pokazuje nam ova izložba Dubravke Kanjski. Autorica iz stvarnog, realnog svijeta “uzima” jednu scenu i “provlači” je kroz niz svojih misli i osjećaja koje je rasporedila u dva fotografska ciklusa: Kodovi vertikalnog vremena i Dekonstrukcija iluzije. I jedan i drugi ciklus svjedoči ili proizlazi iz iskrenoga kreativnog procesa za koji često ne možemo utvrditi kada počinje i kada završava. Naravno, ne govorim o pojavnom, materijalnom stvaralačkom radu već o onim nevidljivim, kontinuiranim, suptilnim, vibrantnim stanjima i duha i tijela kad viđenu realnost preobražavamo u našu, novu, osobnu realnost. A kada ta naša nova realnost postane vidljiva i kada je i struka i javnost imenuju kao umjetničko djelo, tada s pravom možemo živjeti svoj misionarski život umjetnika kako to čini Dubravka Kanjski, naša autorica.
Dakle, ona fotografira unutrašnjost kapelice u naselju Kotor u Crikvenici i to nije hladno, formalno škljocanje aparata, već autorica samim činom dolaska na ovo povijesno mjesto i odlukom da fotografira tu skromnu unutrašnjost jednoga transcendentalnog ambijenta, s trenutkom fotografiranja „uzima” i svu energiju koja se u vremenu i ovom prostoru namnožila. Sada više fotografija kao hladna vizualna činjenica određene realne stvarnosti nije sama, već joj se pridružuje sva energija hodočasnika, vjernika koji su svojim dolaskom i molitvom ostavili ovdje dio sebe i svetosti kojoj su se molili. Ako svemu tome autorica pridruži sve svoje kreativne impulse, duhovne i emocionalne turbulencije pa i sve dvojbe koje su stalni pratilac ovakvih procesa, dobivamo novu realnost, dobivamo vrijeme prostrto po svim pravcima i dimenzijama. I ono, vrijeme, u njenim fotografskim slikama nije više jednostavno pravocrtno i suštinski sukcesivno, već je multidimenzionalno i bezvremeno, tj. svevremeno, ma koliko paradoksalno zvučao ovaj pojam bezvremenosti vremena kao jedne od bitnih kategorija ove civilizacije.
Fotografirajući skromni izgled kapelice koja više nije u svojoj prvotnoj funkciji, premda je netko redovito osvježava buketom cvijeća i unutra je sa svega par svetih slika, autorica je uzima kao ključnu točku ne samo kreativnog procesa i stvaralačkog polazišta, već i kao točku povratka i svih drugih kretanja ma u kojem pravcu išli. Da, naravno, ove slike kapelice su i polazište i povratak jer se Dubravka manipulacijom ovoga motiva kreće najtananijim nitima svoje duše propitujući i povijest, i sadašnjost, i nagovještava budućnost. Radeći ove slike, sama nam kaže: A odnekud je dolepršao i naziv „Kodovi vertikalnog vremena“. U Dubravkinom slučaju kodiranje znači prevođenje poznate činjenice, prizora unutrašnjosti kapele u strukture, jezik i znakove razumljive samo njoj, autorici. Da pojednostavim, ova vrst transpozicije kreativni je proces kada uobičajenu konstelaciju prostora i vremena gradimo vlastitim jezikom u novu činjenicu, u vlastitu realnost; kodiramo novu vizualnu strukturu. Pojam vremena je već spomenut, a vertikala u svom kompozicijskom i simboličkom značenju određuje rast i napredak. I to doista jest tako. Naziv ciklusa koji je odnekud dolepršao djelomično je i sam objašnjen jer po naravi kreativnog procesa i po naravi neobjašnjive uzajamnosti svjesnoga i nesvjesnoga on je logičan i došao je iz najdubljih i najsvetijih kutaka i zakutaka stvaralačke Dubravkine duše.
Drugi fotografski ciklus Dekonstrukcija iluzije, premda se naizgled razlikuje od prvoga, u osnovi je po svom duhu i energiji koju zrači vrlo sličan prvome, da ne kažem skoro isti. Ovo je digitalna slika prizora mora koju autorica razlaže na najsitnije strukturne elemente, na piksele. U ovom se dekonstruiranju, u razlaganju izgubila prepoznatljivost fotografiranog prizora, ali se zato u punoj svojoj ljepoti iskazala grafičnost slike, a u suštinskom smislu otvorio se prostor nove gradnje, novih istina, novih konstrukcija. U prvom ciklusu boje ima tek toliko da pokrene kompozicijski koloplet i da dade pokoji akcent kompozicijskom pravcu i iznenadnom prostornom zakrivljenju. U drugom ciklusu su crno-bijele opservacije i sve je na elementarnoj razini baš kako treba biti - nešto što dekonstruiramo, analitički razlažemo i nanovo slažemo - konstruiramo. I u jednom i u drugom ciklusu autorica temeljno propituje odnose stvarnoga i imaginarnoga, odnose općega i individualnoga, tj. osobnoga. U oba je ciklusa vrijeme kao egzistencijalna kategorija utemeljeno i vidljivo kroz asocijativnost, kontemplativnost te transcendentalnost svake izložene fotografije/slike. Dubravka je korak po korak krotila i sapinjala vrijeme kako bi to isto sapeto vrijeme kroz njene fotografije postalo u konačnici bezvremeno, svevremeno.
SELFIES – Boris Toman
Teško je na osnovu jednog ciklusa steći pravi uvid u likovnu produkciju nekog autora čak i onda kad su ti radovi svojom aluzivnošću i referencijalnim sklopom neupitno okrenuti specifičnim dionicama moderne umjetnosti kao što je to vidljivo u slikarstvu Dubravke Kanjski.
U stanovitom smislu njezin se rad velikim dijelom oslanja na tekovine američkog Pop-arta, ili, točnije, na warholovski sindrom ponavljanja i multiplikacije ikoničkih sadržaja. U svijetu masovne i popularne kulture multipliciranje znakova je način sugestije karakterističan za svijet reklame i potrošačku ikonografiju masovnih medija. Međutim, ono što je ovdje važno istaknuti jest činjenica da Dubravka Kanjski ne multiplicira ikone iz svijeta popularne kulture kao što je to svojedobno činio veliki guru Pop-arta Andy Warhol, već svoj vlastiti lik uzima kao grafičku matricu koju potom, gotovo do zasićenja, utiskuje na papirnatu podlogu. U tom skoro pa sizifovskom redanju vlastita lika i naličja ne postoji ni trunke sentimentalnosti prema pragmatičnoj ikonografiji Pop-arta kao što zasigurno nema ni narcističke opsjednutosti vlastitom slikom što se u današnjoj celebrity kulturi smatra pojavom od općeg interesa, ali ima ironije koja je najbolja obrana od svake banalnosti i licemjerja.
Kao važan strukturalni element posebnu ulogu ima prostor, ali ne kao iluzionistička varka već kao konkretna plastička činjenica koja nastaje otvaranjem i spacijalističkim perforacijama papirnate podloge što u njezine radove unosi dodatnu komponentu ludičnosti i ironije. To možemo protumačiti i kao način napuštanja slike kao dvodimenzionalne realnosti i put prema slici kao objektu. Pritom treba spomenuti i stalne promjene kojima se autorica služi kako bi izbjegla monotoniju nizanja, kao što su primjerice, promjena boje, svjetline, pozadine, ili, postupak fragmentiranja i svođenje lika na bijelu siluetu kao zadnji korak u procesu apstrahiranja i put prema bespredmetnosti.
S druge strane, fraktalna logika njezinih radova otkriva nam i neke bolne točke vremena u kojem živimo, sve veći osjećaj nesigurnosti, nelagode i zdvajanja uslijed sve prisutnijeg gubitka identiteta, pojave koje su u višekanalnom sistemu globalne komunikacije jedinku stavile u potčinjeni položaj i gotovo ropski odnos prema novim tehnologijama i tehničkim inovacijama.
100 LICA JEDNOG AUTOPORTRETA – Nataša Ivančević
Dubravka Kanjski zapažena je autorica koja suvereno vlada tehnikom akvarela, a iskazala se i u grafičkom izrazu. Stvaralačka znatiželja potiče ju na daljnja istraživanja i otkrivanje novih područja likovnosti. Već je u ciklusu akvarela izlaganih 2008. prisutan interes ka propitivanju egzistencijalnih tema, intimističkim prikazom vlastitog tijela. Jedan od tih radova nagrađen je drugom nagradom na 5. Hrvatskom trijenalu akvarela 2010. godine, u jakoj konkurenciji od dvjestotinjak autora.
Sljedeći projekt “Sto lica jednog autoportreta” naznačit ce njene nove interese u likovnosti. Konceptualno ga je osmislila kako bi zaživio pomoću angažmana publike. Promatrajući vlastiti odraz u ogledalu, publika je imala prigodu fotografirati se polaroid tehnikom, te tako postati autorom vlastita fotografskog autoportreta. Mnoštvo fotografija koje su bile dokument akcije koja je trajala u određenom vremenu, ponukali su je da se ponovo vrati svom ishodištu i usmjeri interes sa drugih na sebe.
To su premise za novi ciklus radova kojim će maksimalno eksploatirati temu autoportreta. Zanatsku portretnu fotografiju koja se koristi za identifikacijske dokumente, koristi kao predložak. Istovjetan fotografski predložak umnaža i kolažira, te tako stvara reljefne foto slike, koje unatoč primarnoj kvaliteti plošnosti medija nositelja, ostvaruju dinamičke i prostorne efekte.
Temu autoportreta razvija i u grafičkoj tehnici linoreza, te urezuje autoportret na jednoj matrici. Prikaz karakteriziraju ekspresivne značajke – jasni kontrasti, oštre i pojednostavljene konture kao i čiste plohe. Umnažanjem predloška, njegovim ponavljanjem i postavljanjem u raznim planovima na dvodimenzionalnu podlogu, nastaje igra svjetla i sjene, vibracija površine i dinamički optički efekt. Metoda multiplikacije lika koja nas podsjeća na rukopis pop arta, neočekivano je dovela do op-artističkih učinaka. Figurativni predložak sveden je na znak i uzorak, koji metodom repetitivnosti gubi reference na predmetno.
KRUŽIĆ...PORTRET...GRAD - Jasna Lončarić Kereša
U prethodnim fazama svojeg stvaralaštva umjetnica preispituje samu srž ljudske prirode krećući od sebe kao individue i od svoje točke gledišta.Slijedi logičan nastavak svojeg razvojnog puta, okretanje od istraživanja vlastitog lika prema svojoj okolini. Konstanta u svemu tome ostaje neumorna multiplikacija određenog elementa, koja je već postala „zaštitni znak“ umjetnice. U ranijim umjetničkim ostvarenjima radi se o multipliciranju vlastitog lika, dok je u ovom ponavljajući element krug kojim gradi sam crtež.
„Kružić... portret... grad“ je naslov umjetničkog projekta baziranog na portretima i videoinstalaciji animacije tih portreta. Serija se sastoji od stotinjak portreta nastalih na temelju fotografija, nastalih tokom 2015. i 2016. godine. Promatrajući obitelj, prijatelje, poznanike, sugrađane...sva ta poznata lica koja susreće na svakodnevnoj bazi, okuplja ih na jednom mjesto, povodeći se idejom da smo svi mi u svojoj suštini i isti i različiti. Različite crte lica, karakteri, zanimanja, bez obzira na svu svoju različitost i individualnost dio smo iste zajednice. Kao i u stvarnosti, i ovdje u ovom umjetničkom ciklusu sva ta lica egzistiraju unutar jednog zajedničkog prostora, unutar galerijskog prostora.
Bio on an face, profil, poluprofil, portret je uz autoportret najteža slikarska disciplina. Riječ portret dolazi od latinske riječi protrahere što znači iznijeti na vidjelo, stoga biti dobar portretist znači ujedno biti i dobar psiholog. Ovi portreti nisu ni hladni ni bezosjećajni, dapače iz nekih osobito isijavaju emocije i očito je umjetničino poznavanje modela. Zahvaljujući ovladavanju tehnikom postignuta je karakterizacija likova, naglašena individualnost i ostvarena laka prepoznatljivost likova. Neki portreti naglašeni su kontrastom sjene i svjetla te tako ostvaruju privid volumena, dok su drugi plošniji, izazovniji u umjetničkom pogledu.
Kao sredstvo likovnog izražavanja odabrala je monokromatski crtež tušom/tintanom olovkom. Osnovni slikarski element kojim gradi sliku je krug, multipliciran u različitim veličinama i međusobnim odnosima, nekad ispunjen crnom bojom, nekad ostavljen neobojen. Zašto krug?Platonova teorija oblika definira krug kao težnju prirode da dosegne idealan oblik. Čitav mikro i makrokozmos sastoji se od krugova, od subatomskih čestica do nebeskih tijela.
Odnos između pojedinca i društva vječna je i neiscrpna tema, interpretirana na različite načine i gledan iz raznih perspektiva. Čovjek je po svojoj prirodi jedinstvena slobodna biološka jedinka, a istovremeno i društveno biće. Umjetnica inspirirana tom dvojakošću te samom idejom grada kao zajednice građana, osviještava značenje pojedinca unutar kolektiva, istodobno naglašavajući i narušavajući njegovu individualnost i posebnost.
DU-MA-ST - Nataša Ivančević
Dugogodišnje istraživanje tehnike akvarela Dubravke Kanjski očituje se u nastanku različitih tematskih cjelina i iznimno suverenom vladanju tom zahtjevnom slikarskom tehnikom. Dematerijalizacija prikaza, rekompozicija motiva, upotreba kolaža, poigravanje i gradacija akvarelnom bojom, transformacije od goemetrijskog do gestualnog, samo su neki od rezultata toga rada. Gotovo da joj je jednako važan proces nastanka, postupci koje provodi, a koji prethode završnom djelu, kao i finalni rezultat.
Radovi koje predstavlja na ovoj izložbi, ciklus je koji je nastao simbiotičkom upotrebom likovne tehnike i vlastitog tijela. Vlastito ili tuđe tijelo kao predmet interesa ali i eksploatacije prilikom nastanka umjetničkog djela, koristi se u umjetnosti kasnog modernizma pa do današnjeg dana (body art). Kod Dubravke je ono povezano s ritualom koji je samo njoj poznat.
Time otvara teme egzistencijalne i intimističke prirode, kako o vlastitom tijelu, tako i ženskoj seksualnosti uopće. Otiskivanje znaka međunožja koji ostavlja amorfni trag akvarela na podlozi papira, ne odvija se pred očima drugih, vec je dio procesa skrivenog od očiju javnosti.
Najčesće je, bez njenog objašnjenja, otežana čitljivost postupka koji je prethodio nastanku djela. Oslobođeno žensko, disciplinira završnim postavom, kojim amorfne tragove – otiske, slaže u pravilnim rasterima na podlogu papira.
POMACI, TIŠINE… - Branka Arh
Dubravka Kanjski odlučila je sabrati i prikazati reference svog do sada prijeđenog kreativnog puta. Već je na početku označila područje svojih interesa koji se i danas očituju na tragu istraživanja, kombiniranja i eksperimentiranja. Taj ju je put doveo i do 2. Hrvatskog triennala akvarela (Slavonski Brod, Zagreb, Karlovac).
Njeni najnoviji radovi nose naziv “ Pomaci, tišine…” (prema zbirci pjesama Andiane Škunca). Inspiracija joj je literarna, intimistička, zahvaća unutarnje prostore, dojmove koji su se u stvaralačkom procesu kretali u pomacima, nepredvidivim prostorima tišina, nedoumica, upitnika. Ideja se razvijala ovim slijedom: akvarelne otiske vlastitog tijela posložiti u pravilna geometrijska polja te markirati njihovo kretanje rasterima praznog prostora; zatim varijacijama na istu temu dodati druge dvije teme, kolažne nadopise (biblijske citate) u trokutastoj formi i oštre obrubne ili dijagonalne intervencije – izrezane i ljepljene komadiće obojenog papira koji razvijaju vlastiti prostor i ritam; dalje će se ideja ostvarivati bez nadopisa, ali su kolažirani dodaci naglašeniji, agresivniji, smjelije i oštrije zahvaćaju, dijele i režu središnji ekspresivni prostor slike.
Kanjska najprije akvarelnim otiscima koji se iskazuju kao amorfne mrlje, naznači svoju lirsku prirodu, potom strogim geometrijskim isječcima nastoji pomiriti dva stilska predloška: uravnotežiti suprotnosti, usuglasiti međuodnose svih silnica, izbalansirati dijalog između prozračnih razljeva i strogih hladnih rezova. Tamo gdje je lirsko, rasprostiru se boja i svjetlo, vibrantni pomaci i zračnost, neposrednost, toplina i mekoća. Tamo gdje je promišljeno, prevladava tamno, zgusnuto, oštro, odnos čiste mjere. Tim dualističkim pristupom, povezivanjem i prožimanjem neposrednog subjektivnog i strogog racionalnog očitovanja te snažnom potrebom za gradbom slike i ostavljanjem tragova, ona iznalazi nova viđenja I zanimljive mogućnosti kombiniranja. Treba istaknuti njen smisao za red i ravnovjesni poredak u kompozicijskim kadrovima.
Nepretenciozna, domišljata i inventivna, sve je sigurnija u ostvarivanju svojih kreativnih zamisli. Zasigurno će znati, uz neminovna preispitivanja, usmjeriti svoje buduće korake i odrediti svoje stvaralačke smjernice.
REKOMPOZICIJE - Branka Arh
Kada se 2003.godine Dubravka Kanjski predstavila cjelinom Pomaci, tišine, akvarelnim otiscima vlastitog tijela i kolažnim nadopisima, bilo je očito da svoje stvaralačke impulse usmjerava prema mogućnostima otiskivanja na podlogu te da je zanimaju tek one vizualne činjenice koje joj mogu poslužiti za konstrukciju slike, za propitivanje prostone organizacije slike, za odnose proporcija i mogućnosti pomaka svih fragmenata.
Njezina nova cjelina proizlazi iz prethodnih po postupcima fragmentiranja i apliciranja na podlogu, ali su vidljivi i neki iskoraci u komponiranju i rekomponiranju stvarnosti, ne samo u zamjeni motiva.
Nastavlja razvijati svoju ideju apliciranja na neutralnu bijelu podlogu, ovaj puta grafičkih otisaka naglašavajući, prije svega, mjeru odnosa. Svom je dosadašnjem interesu dodala strukturu kamenog zida i elemente primorske arhitekture (vrata, prozori, prolazi). Ne mijenja realnost, samo je interpretira na svoj način: geometrizmom i reduciranjem.
Grafičke otiske nastale tehnikom kolografije slaže u nove kompozicije pozorno promišljajući njihovo kretanje u vodoravnom slijedu, prateći odnose bijelih praznina i strukturiranih polja koja diktiraju ritam kamenih zdanja. Na tom tragu nastaju odrazi stvarnosti kao informacija i kao vizija koja se temelji na slobodnoj kreativnoj interpretaciji. Promišlja, ali zadržava neposrednost. U promišljenosti prevladava ideja, u neposrednosti impuls igre koja se iskazuje u izrezivanju gotovih predložaka, ljepljenju na podlogu papira, rekomponiranju, stvaranju novih odnosa i simuliranju nove pojavnosti. Najzanimljivije joj je stvoriti napetost u komunikaciji među oblicima, izvući opipljivu teksturu i dubinu ureza. Pažljivim otiskivanjem zatim pomnim slaganjem arhitektonskih uzoraka koje nudi grafički zapis, odmjerava prostorne odnose, prevodi u medij slike i novo i drugačije iskustvo.
Kompozicija je kadrirana, rubovi kadra umekšani zaobljenošću, podloga je mjesto propitivanja različitih odnosa. Riječ je o odmjerenom i jasnom slaganju fragmenata, krajnje pojednostavljenom, bez opisivanja i detaljiziranja, tek nekoliko kadrova u kompoziciji i nekoliko pomaka u horizontali. Tom se kretanju podređuju svi ostali odnosi: boja, linija, tekstura i proporcija. Lako iščitavamo proces gradjenja kompozicije s tendencijom discipliniranog širenja, to je ono sto nju naročito zanima – postupak rekonstruiranja slike koji doziva dojam igre. Voli raditi na papiru, aplicirati, naglašavati sam proces nastajanja slike: prijenos motiva na dvije grafičke ploče, otiskivanje u dvije boje (najčešće crveno-crne i crveno-plave u kontrastnom suodnosu), rezanje, slaganje u nove cvrste forme. Svojom intervencijom izrezivanja i zaobljavanja rubova te urednom organizacijom fragmenata (lijevo-desno, dolje-gore) svakako računa na kontrolirano kretanje i na metriku zadanog ritma. Koncepcija dijeljenja i dodavanja odražava promjene ritma zavisno o veličini i obliku strukturalnih jedinica. Svaki detalj može egzistirati i samostalno.
Boja nije evokativna, naglašava tek plošnu prirodu slike. Oslanja se na suženi kolorit sivih, crvenih, zelenih i modrih otisaka, na njihove odmjerene suodnose, linearnost i čvrstoću. Stvaralački zaigrana, neopterećena da pod svaku cijenu slijedi suvremene izričaje, očituje svoju sklonost grafizmu, čvrstoći forme, redukciji i redu.
Iz svake slike Dubravke Kanjski izbija snažna motivacija, vitalnost i životni pozitivizam. Nemirnog duha, uvijek istražuje, neprestalno uči, eksperimentira vlastitim likovnim spoznajama što je dovelo do nedvojbenih pomaka u njenom slikarstvu.
Doris Šimičević,prof
Osvježavajući, inovativni pristup grafici! Prije svega u smislu rezanja i kolažiranja grafičkih otisaka (rekomponiranja slike) a zatim i kreativne igre boje na matrici (ponekad dvostruko provučenoj kroz grafičku prešu) što je rezultiralo bogatstvom kolorita, nenapadnim, složenim bojama i tonovima.
Darija Stipanić
GRAFIKE DUBRAVKE KANJSKI
Dubravka se igra svojim matricama poput razigranog djeteta puzzlama. Varira ih neprestalno, unoseći u rad novi ritam i dinamiku te na taj način kreira uvijek nove zapise.
Slijedeći svoju unutrašnju logiku ona stvara uravnotežene kompozicije nastale spajanjem naizgled različitih dijelova koji u sebi nose vlastitu teksturu i svoj znak. Negdje na granici figuracije i apstrakcije gledatelju nudi svoju stvarnost, svoj svijet ikonografije. Svijet iznutra a ne onaj izvana. Svoje stvaralaštvo neprestalno obogaćuje u želji da slijedi svoj put.
Tražeći svoj svijet i samu sebe ona zaviruje kroz ključaonicu otkrivajući nove prostore s one strane zatvorenih vrata…
Goranka Supin
Kao i u svemu Dubravka pristupa grafici na svoj osobit način. Majstor škara i ljepila smjelo gospodari kompozicijom, ravnotežom, ritmom, propitkujući aplikacijom traži nerv koji povezuje stvaraoca i promatrača. Fascinira ležernošću kombinacija u smislu redefiniranja i nespojivih ploha. Uporaba teksture u gradnji grafičnosti izuzetno je pozitivno usmjerena na doživljaj koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim, a kolorit (colorizam) povezuje cijeli ciklus izvana i iznutra.
U nekim situacijama hladno, racionalno izabire i odvaja različite kvalitete ploha, nameće teksturu, ritmizira crtež (prazno-puno) a sve u svrhu konačnog rješenja praznine papira (prostora) što je samo naizgled suhi promišljaj, prije bi rekao čista emocija.
Stanislav Ninić
ZADATA SLOBODA - Goran Ježić
Nova slikovna pustolovina Dubravke Kanjski privid je nesputane igre kolaža i grafike.Privid nesputanosti stoga što autorica sama sebi zadaje okvire i pravila da bi ih onda spretno i sretno, bez pardona, rušila.To je čaranje kojim se vješto opsjenjuju motritelji.
Tri su cjeline ove izložbe.Prvu uvjetno možemo nazvati ključaonica koja se zgodimice pretvara u školjku ili meduzu.Slijede portreti a treća je cjelina nešto što bismo mogli nazvati apstraktnim stilskim vježbama.
Apstraktne vježbe pokazuju autoričinu kolorističku i grafičku zaigranost u kojoj uobrazilja zrači bezbrižnom nesputanošću djeteta i pustolovinu u svijet nepoznatog. Druge dvije cjeline nešto su prizemljenije i nalaze se s ove strane neba. Portreti nepoznatih androginih likova teže više duhovnom no materijalnom savršenstvu, sjedinjavanju vanjskog i unutarnjeg.
Najzanimljiviji dio ove zadate slobode , čini, po mišljenju autora ovih redaka - ključaonica. Simbol otvaranja i zatvaranja, svezivanja i razvezivanja, ključaonica je predmet znatiželje i , zašto ne, voajerizma. Ključaonica se sporadično otapa i postaje čas školjkom, čas meduzom povećavajući našu znatiželju.Jesmo li pri tom u potrazi za biserom, priskonom vodene posteljice, padom i iskupljenjem, afrodizjački vještim ženskim, kapljom rose koju čuvaju zmajevi morskih dubina ili pak znanjem srca - autorica nam ostavlja na volju.
I - bez brige! Jedna od triju Gorgona neće nas okameniti.
Dubravka Kanjski poziva nas u svijet svojih tajanstvenih odaja. Ne slučajno prevladavaju varijacije crvene, zelene i plave boje ; vatra, voda, zrak, zapad, istok, sjever. Potrebno je imati ključ. Biti upućen.
Stilizirani hrvatski pleter, natruhe Teutinih podanika i Bizanta ,kolografičko je iščitavanje povijesti. Kao i u ranijim izložbama pustolovina je važnija od cilja.
Kavafijevski rečeno: “... Kad kreneš na put za Itaku, zaželi da dug to bude put, pothvata pun, opasnosti i saznanja, zaželi da dug to bude put svitanja ljetnih pun u koja ćeš - kolike li radosti - ulaziti u luke prvi put viđene; uzmi svakovrsnih razbludnih mirisa, pođi u mnoge gradove, da učiš i poučiš kod mudraca njinih i ne žuri na tom putu, bolje neka mnogo godina potraje,a ako se siromašan vratiš znaj prevarila te nije; mudar kakvim si postao i s tolikim iskustvom shvatit ćeš već što Itake znače”.
Stoga na putu Dubravke Kanjski toliko pustolovine, različitosti i divlje mašte.
I - čaranja iznad slikarskog kotla.
SJENOVITE ŠETNICE BOJE - Tomislav Kovačević
Nama koji nikakvim privilegijem nego više usudom obitavamo u predjelima kulture, zalomilo se posljednjih godina nekoliko hvale vrijednih događaja i u području slikarstva.Tu nam žudnju s vremena na vrijeme zadovolje i nepoznati i nepriznati neimari, koji po izložbi rijetko dobivaju pljesak… Vjerujte, nisam iskazao pesimizam; ja sam samo otklonio olaki optimizam.
Za bavljenje slikarstvom treba imati strpljenja.Njemu nedostaju riječi; ono je, ipak, nepodnošljivo brbljavo, jer oblici tišine, kao i oblici krika, nisu – srećom- uvijek tišini ili kriku nalik…
Govoriti o tuđem djelu znači – naći se u tuđem dvorištu. Znači, po svoj prilici, i kolidirati se. No, meni kao priučenom povjesničaru umjetnosti slikari ne uzimaju za zlo poneki nesklad između njihovog i mojeg gledišta.To mi je benevolentno dozvolila i slikarica Dubravka Kanjski.
U jednoj fazi svoga bavljenja slikarstvom, počela je slikarica D. Kanjski misliti drugačije od onoga što je zapisano na dnu šalice kave ili u nepouzdanim zvijezdama. Znate, u slikarstvu nema neke naročite mistifikacije; kad se platno napuni bojama, oblicima, doživljajima ili maštom, dobiva se slika.To je cijela priča. Ali, kako će ta priča biti ispričana, ovisi o naratoru- slikaru...
Poznato je da u slikarstvu stvarnost ne smije dugo trajati - nešto u njoj stalno mora odvraćati pažnju. I ova je slikarica odlučila ispasti iz uobičajenih pravaca interpretiranja ljudskog tijela.Odlučila je svoju pažnju i paletu pokloniti ljudskoj glavi. I to glavi očišćenoj od prekomjernih dijelova. Analizirajući predložak, otklonila je sve ono što je moglo biti podloženo čišćenju a da se ne dira ono bitno – oblik. I, ostade samo elementarni oris glave, “okićen” naznakama nosa i ušiju, te sa istaknutim prozorima duše – očima. Glava je ovdje antropomorfno zgusnuće umjetničinog iskustva. Boje su druga priča! Sve što se na ovim slikama naslućuje ili je na njima naglašeno, sav taj prostor trpkih, doživljenih situacija, pokrenutih čuvstva i emotivnih stanja, obliven je bojom! Bez nje bismo teško dalje, jer je taj reducirani prostor slike podvojan, varljiv, zgusnut, a boje nas sučeljavaju s događanjima koje slikarica smatra važnima (Ispostavi se, na kraju, da su one uistinu i nama važne!), tako da nitko poslije sučeljavanja s ovim slikama ne može tek tako, bezbrižno, slegnuti ramenima i smatrati se izvan, smatrati se izdvojenim.
Ulaskom u njezine slike ulazimo u jedan paralelni, irealni, fiktivni, novostvoreni, ranjivi svijet koji u ovom zgužvanom svemiru dodiruje i rubove naših iskustava. A to su bolna i tragična, ali su istovremeno i putovanje u bolje i osmišljenije postojanje u vremenu. Njezine su nam, pažljivo izabrane i apotekarski precizno dozirane, boje ulaznica u začarano ogledalo prepuno zamki u kojem se zbivaju radnje i zgušnjavaju oblici, one su mjesto u kojem otkrivamo starinski užitak sudjelovanja u svojevrsnoj uroti izbjegavanja općih mjesta; taj nam se najfiniji neponovljivi sklop rastvara k čaroliji razumijevanja neizrecivog, postavši nam istovremeno i čvrsto uporište za nesigurno sjećanje.
… Kada nam jednom bude teško, ili nas možda bude strah, njezine će nam slike pokazati skriven ulaz u san, maštu, u nadu… A zašto ne: i u čistu, nezagađenu stvarnost…