STO LICA JEDNOG (AUTO)PORTRETA / 100 faces of 1 (self)portrait
Dubravka Kanjski zapažena je autorica koja suvereno vlada tehnikom akvarela, a iskazala se i u grafičkom izrazu. Stvaralačka znatiželja potiče ju na daljnja istraživanja i otkrivanje novih područja likovnosti. Već je u ciklusu akvarela izlaganih 2008. prisutan interes ka propitivanju egzistencijalnih tema, intimističkim prikazom vlastitog tijela. Jedan od tih radova nagrađen je drugom nagradom na 5. Hrvatskom trijenalu akvarela 2010. godine, u jakoj konkurenciji od dvjestotinjak autora.
Sljedeći projekt “Sto lica jednog autoportreta” naznačit ce njene nove interese u likovnosti. Konceptualno ga je osmislila kako bi zaživio pomoću angažmana publike. Promatrajući vlastiti odraz u ogledalu, publika je imala prigodu fotografirati se polaroid tehnikom, te tako postati autorom vlastita fotografskog autoportreta. Mnoštvo fotografija koje su bile dokument akcije koja je trajala u određenom vremenu, ponukali su je da se ponovo vrati svom ishodištu i usmjeri interes sa drugih na sebe. Nataša Ivančević
STO LICA JEDNOG AUTOPORTRETA, Gradska galerija Crikvenica
To su premise za novi ciklus radova kojim će maksimalno eksploatirati temu autoportreta. Zanatsku portretnu fotografiju koja se koristi za identifikacijske dokumente, koristi kao predložak. Istovjetan fotografski predložak umnaža i kolažira, te tako stvara reljefne foto slike, koje unatoč primarnoj kvaliteti plošnosti medija nositelja, ostvaruju dinamičke i prostorne efekte.
Temu autoportreta razvija i u grafičkoj tehnici linoreza, te urezuje autoportret na jednoj matrici. Prikaz karakteriziraju ekspresivne značajke – jasni kontrasti, oštre i pojednostavljene konture kao i čiste plohe. Umnažanjem predloška, njegovim ponavljanjem i postavljanjem u raznim planovima na dvodimenzionalnu podlogu, nastaje igra svjetla i sjene, vibracija površine i dinamički optički efekt. Metoda multiplikacije lika koja nas podsjeća na rukopis pop arta, neočekivano je dovela do op-artističkih učinaka. Figurativni predložak sveden je na znak i uzorak, koji metodom repetitivnosti gubi reference na predmetno.
Nataša Ivančević
SELFIES, Galerija J.Klović, Rijeka
U stanovitom smislu njezin se rad velikim dijelom oslanja na tekovine američkog Pop-arta, ili, točnije, na warholovski sindrom ponavljanja i multiplikacije ikoničkih sadržaja. U svijetu masovne i popularne kulture multipliciranje znakova je način sugestije karakterističan za svijet reklame i potrošačku ikonografiju masovnih medija. Međutim, ono što je ovdje važno istaknuti jest činjenica da Dubravka Kanjski ne multiplicira ikone iz svijeta popularne kulture kao što je to svojedobno činio veliki guru Pop-arta Andy Warhol, već svoj vlastiti lik uzima kao grafičku matricu koju potom, gotovo do zasićenja, utiskuje na papirnatu podlogu. U tom skoro pa sizifovskom redanju vlastita lika i naličja ne postoji ni trunke sentimentalnosti prema pragmatičnoj ikonografiji Pop-arta kao što zasigurno nema ni narcističke opsjednutosti vlastitom slikom što se u današnjoj celebrity kulturi smatra pojavom od općeg interesa, ali ima ironije koja je najbolja obrana od svake banalnosti i licemjerja.
Kao važan strukturalni element posebnu ulogu ima prostor, ali ne kao iluzionistička varka već kao konkretna plastička činjenica koja nastaje otvaranjem i spacijalističkim perforacijama papirnate podloge što u njezine radove unosi dodatnu komponentu ludičnosti i ironije. To možemo protumačiti i kao način napuštanja slike kao dvodimenzionalne realnosti i put prema slici kao objektu. Pritom treba spomenuti i stalne promjene kojima se autorica služi kako bi izbjegla monotoniju nizanja, kao što su primjerice, promjena boje, svjetline, pozadine, ili, postupak fragmentiranja i svođenje lika na bijelu siluetu kao zadnji korak u procesu apstrahiranja i put prema bespredmetnosti.
S druge strane, fraktalna logika njezinih radova otkriva nam i neke bolne točke vremena u kojem živimo, sve veći osjećaj nesigurnosti, nelagode i zdvajanja uslijed sve prisutnijeg gubitka identiteta, pojave koje su u višekanalnom sistemu globalne komunikacije jedinku stavile u potčinjeni položaj i gotovo ropski odnos prema novim tehnologijama i tehničkim inovacijama.
Boris Toman
CRVENA PILULA / RED PILL
Gradska Galerija Crikvenica
"Njemački filozof Eugen Fink definira igru kao jedan od osnovnih fenomena ljudskog postojanja te smatra da je čovjek biće koje se igra (homo ludens) isto toliko koliko i čovjek koji stvara (homo faber) ili čovjek koji djeluje (homo politicus).
Igra je važan element ne samo umjetničkog stvaranja, već i cijelog ljudskog postojanja. Ona postaje smislena tek kada se svaki puta odigrava kao nova mogućnost. Njena je ljepota u neizvjesnosti i nepredvidivosti.
U momentu igre čovjek živi dva paralelna svijeta, živi u dvije stvarnosti - pojavnoj i metafizičkoj, transcedentnoj. (Fascinantna je činjenica da igra istodobno postoji u realnom koliko i u imaginarnom, upravo stvorenom svijetu ideja.)
Tu je, naravno, i njena najvažnija karakteristika - ona podrazumijeva slobodu igrača."
"U fundamentalnom smislu sloboda čini bit čovjeka. Stoga mu i nije prepušteno da se njome služi ili ne služi, nego je izvorno preuzimanje slobode odluka kojom odlučuje o svojoj vlastitoj biti i preuzima odgovornost za sebe. Premda se čovjek ne može odreći ove teme - on se spram nje može oglušiti." (Vladimir Filipović)
"Šta je drugo cio ljudski život nego neka vrsta komedije u kojoj ljudi igraju svaki pod svojom maskom i svaki svoju ulogu, dok ih redatelj ne odvede s pozornice."
Erazmo Roterdamski, Pohvala ludosti, 1511.