71. godišnja izložba HDLU Rijeka

U četvrtak, 21.12.2017. u Galeriji Juraj Klović (Verdijeva 19b, Rijeka) otvorena je

71. godišnja izložba Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeka. Izložba je selektirani skupni projekt članova HDLUR-a likovne kritičarke Vane Gović.

Na izložbi sudjeluje 53 umjetnika a među njima i Dubravka Kanjski. Izložba ostaje otvorena do 11. siječnja 2018.

Umjetnici predstavljeni na izložbi su:

Argentin Štiglić Barbara, Bačić Miranda, Barković Ljiljana, Borislav Božić, Čeč Lea, Došen Dragan Karlo, Dujmović Alma, Filipović Dražen Pegla, Golović Gea, Gržetić Igor, Gustin Edi Maska, Ipšić Randić Sanja, Kanjski Dubravka , Kelava Vitomir , Konjevoda Silvana, Krančević Željko Winter, Kršul Andrea, Kukurin Branko, Kunić Radovan, Kvaternik Morena, Lenić Branko, Marčeta Branka , Marušić Mirjana Gorska, Masterl Tatjana, Mihaljević Dora , Mihovilić Eda, Milošević Miomir, Mohorović Orlando, Nemarnik Goran Gus, Oroši Ambroz, Tea Paškov Vukojević, Paulić Ivan,Pavić Željan, Peculić Stančić Izabela, Pećanić Tanja, Petrović Đorđe, Pevalek Iva, Pliskovac Zvonimir, Ponté Georgett Yvette, Radoš Dajane , Ritoša Luisa, Roce Boris, Simichen Sunčana, Sušanj Danijela, Svoboda Dinko , Šepić Miljenka, Šokćević Dražen, Tomulić Aleksandar Volkmer Marija , Zirdum Mirjana,Želimir Hladnik, Žmak Kunić Darija, Žorž Istog Duško.


Likovna kritičarka Vana Gović u predgovoru kataloga piše:

"Poput jezika, svaki umjetnički rad ima svoju morfologiju, svoj oblikovni i tvorbeni princip. Ako znamo da je za otkrivanje oblikovnog principa pojedinog umjetničkog djela dragocjena njegova komparacija s djelima drugačije morfologije, skupnu izložbu "slobodnog stila" i bez striktnog definiranja teme, moramo prepoznati kao priliku za jedinstveno umjetničko putovanje.

S obzirom da se ovdje radi o anualnoj skupnoj izložbi članova Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeka, logična metoda analize pretpostavljala bi komparaciju s umjetničkom produkcijom prethodnih godišnjih izložbi u cilju detektiranja recentnih umjetničkih preokupacija članstva, definiranja dinamike i naravi njihova progresa kao i njihova pozicioniranja unutar šireg umjetničkog konteksta. Predložila bih da se ovog puta ne zamaramo umjetničkim trendovima, stilskim generalizacijama te elaboracijom duha vremena, već da tu kontekstualnu, izvanjsku analizu umjetničkog rada zamijenimo suštinskim pogledom unutra. Naime, svaki umjetnički rad ima svoju "tvorbenu jedinicu", jedan jedini čisti i apstrahirani elemet čijim se ponavljanjem, varijacijama ili nadograđivanjem gradi njegova struktura. Uvidom u stvaralaštvo pedeset i troje umjetnika, koliko ih ove godine sudjeluje na skupnoj izložbi, iščitavamo te bazične principe umjetničkog stvaranja te, posrednim putem, kontempliramo o cjelokupnom nasljeđu europske povijesti umjetnosti kao nečemu živom, vitalnom, i podložnom trajnoj reinterpretaciji. Prvi stvaralački princip kojeg na izložbi prepoznajemo temelji se na potezu ruke kao osnovnoj tvorbenoj jedinici. Taj potez ruke koji se manifestira u nekom od slikarskih ili crtačkih medija može biti vidljiv ili nevidljiv. Ako je nevidljiv znači da se nalazi u službi sadržaja; umjetnik je na neki način zatomio vlastitu intervenciju kako bi iluzija onog što prikazuje bila što uvjerljivija. Nevidljive poteze pronalazimo podjednako u radovima figuracije (primjerice R. Kunić, L. Ritoša) kao i u radovima apstrakcije (primjerice D. Filipović ili E. Gustin), riječ je samo o drugačijoj naravi iluzije kojoj služe.

Ako potez autorove ruke postaje vidljiv znači da se slikarstvo na neki način oslobađa svoje podređenosti sadržaju. Ponekad oni egzistiraju u svojevrsnoj tenziji - rukopis je ekspresivan i materičan ali i dalje "podržava" prikaz (M. Milošević ili G. Y. Ponte). U konačnici dolazi do njegove emancipacije, kao što je to uostalom slučaj i s ostalim elementima likovnosti poput boje ili plohe. Njihova svrha sad se očituje u eksperimentiranju i istraživanju vlastitih kvaliteta. Na izložbi primjećujemo bogatstvo slikarske ekspresije, gestualnosti i tvarnosti koja se ponegdje gradi na razini mrlje (M. Šepić), ponegdje uzdužnim potezom kista (A. Oroši, M. Marušić Gorska) pa sve do gestualih namaza boje špatulom (G. Golović). Put koji smo prošli, od nevidljivog ka vidljivom potezu, zapravo je put od kontrole ka prepuštanju, od razuma i svijesti ka intuiciji, podsvijesti i automatizmu.

Drugi stvaralački princip koji primjećujemo na izložbi odnosi se na prisvajanje djelića stvarnosti kao osnovne tvorbene jedinice rada. Umjesto bojom, kistom i potezom, pojedini umjetnici svoje djelo grade od predmeta preuzetih iz svoje neposredne okoline poput novina, konopa ili različitih dekorativnih predmeta industrijske proizvodnje (Z. Pliskovac, D. Kanjski...). Fascinantan je gotovo trenutni transfer značenja iz utilitarnog u umjetničko koji prati te predmete, a posljedica je naočigled banalne radnje - umjetnikova čina odabira iz "supermarketa" naše svakodnevice. I dok neki stvaraju fragmentima stvarnosti drugi to čine njenim odjecima. Medijem fotografije kreiraju svojevrsne tragove ili otiske stvarnosti. Neki se odlučuju za poetiku jedinstvenog otiska (B. Kukurin, A. Tomulić, M. Kvaternik, D. Šokčević, K. Došen), dok se drugi odlučuju za poetiku njegova multipliciranja i kombiniranja ( I. Žorž, I. Gržetić). Naposljetku, na izložbi prepoznajemo umjetnike kod kojih upravo ideja čini osnovnu tvorbenu jedinicu rada. Riječ je o ideji koja je nadvladala medij i koja dominira nad materijalnošću izvedbe (T. Pećanić, I. Pevalek, I. Peculić, Ž. Kranjčević Winter...).

Svaki od navedenih principa podrazumijeva određeni senzibilitet te umjetnički svjetonazor utkan u stvaralaštvo današnjice. A svaki umjetnički svjetonazor rasvjetljava jedan segment realnosti i upotpunjuje naše poimanje svijeta.


Recent Posts
Follow Us
  • Facebook Basic Square